Ovo egzistira u ovom obliku čitav moj život. To je kutijica iz 1966. u kojoj se nalazi prsten koji je dosta i potamnio, koji je moja mama kupila mojoj baki za rođendan kad je tek počela radit. Ja sam ga htjela donijet jer ga je u životu nosila samo moja baka i kad je ona umrla mama ga je vratila nazad u kutijicu i on u njoj stoji i periodično izađe ako mi o njemu želimo razgovarati. Menije taj predmet važan jer dobro ilustrira odnos moje bake i mame budući da su oni bili beskrajno siromašni i moja baka je koliko znam od nakita imala ovaj prsten i prije toga vjenčani prsten koji moja mama nosi. Ali na neki način u mojoj obitelji su žene uspjele jedna drugoj darivat izrazito dragocjene stvari, ne nužno u vidu predmeta. Moja baka je mojoj mami kupila novog stojadina jer je njoj bilo bitno da ona bude samostalna i da vozi. Nije mi nikad bilo jasna koja je tu računica, ali isto tako gledam svoju mamu kako kao samohrana majka nalazi rješenja. Kao da ta darivanja imaju neki element čarolije i magije koji matematika inače nema.Taj prsten mi nije bio najvažniji dok nije došao potres kad mi je došlo do glave da sav taj porculan i staklene kugle za bor, da mi možda ništa ne bi ostalo osim ovoga. Ono što je meni neuništivo u svemu tome je moj odnos s mojom bakom i da me netko pita tko mi je najvažnija osoba u životu rekla bih moja baka iako je nikad nisam upoznala. Moja baka je umrla puno prije nego što sam se ja rodila, ali ja čitav život živim s njom zahvaljujući mojoj mami. Kroz sve te priče ona je tu ljubav uspjela prenijet na mene i meni je moja baka uvijek živa. To je glavni razlog zašto ja pišem jer ako se priče dovoljno dobro ispričaju su najbolji način da oni koje volimo ostanu s nama i pređu s nama na druge.
Ovaj predmet pripada maminoj mami. Ona je preminula dok je moja mama imala 17 godina. Oni su živjeli u Bosni. Baka se udala jer je htjela biti domaćica. Bila je sretna iako je kasnije govorila da bi bila sretnija da je radila. Ovu kopču je dobila od svoje kume, ja je nosim kao privjesak i pretpostavljam da je to najljepša stvar koju je imala. Baka i ona su bile jako različite pa je zanimljivo da je baka to ostavila baš mami. I sad je došla do mene.
Donijela sam kalup za paprenjake. To je kalup od moje praprabake. Napravio ga je jedan umjetnik koji je bio ludo zaljubljen u nju međutim nije se udala za njega. To je kalup iz 1913. godine.Taj kalup se prenosio generacijama, i moja mama je radila paprenjake s tim kalupom, jedva čekam da počnem radit i ja. Ludo mi je, to je stvar nevjerojatne ljepote i još ta činjenica da je bio dar iz ljubavi, to je prekrasno. Sad sam i ja na neki način povezana sa svim tim generacijama žena prije sebe, i s tom ljubavlju i brižnosti za one koje dolaze iza tebe.
Ponijela sam fotografiju moje mame na kojoj je ona snimljena kao djevojka. Nasmiješena, opušteno sjedi na travi, prekrasna, vitka, osmijeh, frizura. Jako je pazila na odijevanje. Vidim da je to jedan kaputić, pasent cipele. Zapravo je prekrasna, mlada, sretna, osoba koja se nada životu, očekuje puno od života.
Izabrala sam novčanik kao simbol financijske neovisnosti koji je moja mama uvijek usađivala u mene i sestru, da moramo bit samostalne, da moramo imat svoj novac i da ne moramo ovisit o nikom. Na tome sam zahvalna.
Ovo je jedna od rijetkih stvari koje još imam od bake, mamine mame. Ne znam zašto je to imala, nije za samoobranu, nije ju niti nosila, ali sam to odlučila sačuvati u našoj obitelji.
Mama me poslala u stručnu školu, ja sam se bojala, što ću ja, nisam neki rukotvorac. Ali s vremenom sam zavolila, radila sam neko vrijeme u Narodnim rukotvorinama pa se to rasformiralo, a to smo radili za Zagreb i za Njemačku. Kad se rasformiralo, dobila sam otkaz i doma sam to radila pa se udala i stala. I sad me opet uhvatila volja, ne vidim dobro, ali volim radit. Pokojni tata mi je napravio taj mali tkalački stan, ja ga čuvam, ne bi ga nikad dala iz kuće,a kad umrem nek bude što bude, neće me više bit
Ovo je fotografija mog tate u partizanskoj uniformi koju su mu sašile borkinje šeste krajiške brigade. On je rođen 1936., imao je četiri godine. Iz Bosanske Krupe su i kad su bili u zbjegu mama ga je izgubila. On je dvije godine išao s partizanima dok se ponovno nije susreo s mamom. Pred njim niste mogli ženu ni uvrijedit ni povrijedit, on je stalno pokazivao svoju zahvalnost posebno prema baki. U ovim ludim vremenima i uz sve vezano uz moj život sjetim se da smo kao djeca odgajani u duhu antifašizma i to je tu.
Ja sam donijela sebi jako dragi predmet, a to je fotografija moje unuke, sina i snahe. To su moji najdraži koji žive u Ljubljani. To nije daleko, ali malo smo zbog korone imali otežano posjećivanje iako moj sin uvijek nađe način da me vidi. A donijela sam i bumerang, jer su mi to moje zvjezdane godine, 8 godina koje sam provela u Melbourne-u, to čuvam kao uspomenu.
Ovaj predmet sam dobila od djeda još prije svojeg rođenja. Djed nije znao da su dvije curice pa je kupio samo jednog, a ja sam osvojila njega jer je Ena dobila jednog peseka od drugog djeda. Znači mi jako puno jer se uz njega osjećam sigurnije.
Ova medalja me podsjeća na prijatelje i sve s karate-a. Radile smo u timu i osvojile je zajedno. To mi je simbol prijateljstva.
Ja sam odabrala jedan kamen koji sam uzela nedavno na Petrovoj gori, kako volim jako planinarit, a uzela sam ga za svoju mamu zato što ona skuplja kamenje. Super mi je da su kod njih doma te gromade, znam ponekad uzet baš neku gromadu, ona to ima kao neku vrstu memorije gdje je bila. Ovaj sam uzela baš za nju jer je crvenkast. Ne uzmem joj svaki put, to bi bilo jako puno kamenja, ali kad mi neki baš zapne za oko onda joj to uzmem.
Ovo sam ja u vrijeme kad sam bila partizanka, ponosim se time, svima to pokazujem pa što god tko mislio o tome. Borila sam se za slobodu.
Odabrala sam vodilicu od moje novoudomljene psice. S obzirom na to da sam zadnji put vodilicu držala prije 15 godina kad sam imala psa, ova me vratila u djetinjstvo i simbolizira mi neku slobodu, kretanje i taj neki mindfulness koji sad učim od Istre
Ima jedna snažna rečenica: "Nemojte biti samo publika, ne dopustite da život prođe pored vas". Ta me rečenica izvukla iz publike na teren u ranim 30-ima i shvatila sam da razlika između nemogućeg i mogućeg leži u našoj odlučnosti. Odluka je bila otići na svjetsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju u Veneciju što je pravi labirint za ovakvu vrstu sporta. To je sport u kojem se načelno ne ide za medaljom, već za trčanjem u nepoznato na nepoznatom terenu u što kraćem vremenu. Izazov je svaki pogrešan korak, ali svaki dolazak do cilja je apsolutna pobjeda. To je natjecanje sa sobom i na to sam bila spremna. Plasman je na tom natjecanju bio bolji od očekivanog.
Ova knjiga mi je jako prirasla srcu, iako ima još mnogo drugih knjiga iz mog djetinjstva koje su mi mama ili baka čitale u ono vrijeme. Ovo je knjiga „Dragi Olivere“ od Mirjane Mrkele, zadarske spisateljice koja nas je posjetila 2015. godine. Kad god pogledam tu posvetu i potpis unutra uvijek se iznova vratim tih nekih šest godina unatrag kad mi je knjižničarka rekla da spisateljica želi porazgovarat sa mnom. Imala sam osjećaj da sanjam. Mi smo razgovarale, to je bilo moje prvo druženje s nekim piscem, i čak smo utvrdile da imamo zajedničku crtu jer ona je slijepa, a ja sam kao dijete imala jedan psihomotorički poremećaj. Svaki put kad pogledam tu knjigu imam osjećaj da mi srce zaigra, kad mi se vrati to sjećanje.
Ovaj prostor u kojem smo mi sada i u kojem ćemo ostati, obiluje predmetima od unazad pet godina. I zato sam odabrala pismo svoje prijateljice iz Splita koje na neki način pokazuje tu tranziciju, promjenu, odnos prema mojim dvadesetima, mom životu u Splitu. Sve ono što me lijepo veže uz Split, ali i sve ono novo što smo izgradili u ovom stanu. A sav taj transfer misli i osjećaja je u tom pismu moje prijateljice Katarine iz Splita.
Ovo je knjiga sa starim korčulanskim nošnjama. Ima i dio s krojevima, da se ne zaboravi. Neke su suknje i haljine bile za crkvu, neke za kotilijion, neke za tanac. Poslala sam tu knjigu po maloj, ide u drugi razred, njenoj učiteljici. Ona je sve fotokopirala, pitala kako se baba tog sjetila, a ja ne želim da se zaboravi naša tradicija.
Donijela sam "Dalmatinsku kuharicu", to je tada bila najpopularnija kuharica, od Dike Marjanović. To mi je mama dala kad sam odlazila u Švicarsku, nije znala da ćemo se vratit. "Ovo je da lipo možeš kuhat mužu i svekru kad ti ja neću bit blizu za dat savjet.
Izabrala sam Kairosa, Kairos je bog sretnog trenutka. Nađen je u Trogiru, 1928. godine kad je utvrđeno da je jako star i nađen je samo komadićak tog reljefa. Moja mama je uvijek tog Kairosa uzdizala, imale smo taj reljef doma. Mama, ja i sestra imamo taj lančić, taj privjesak. A Kairos ima zanimljivo značenje vezano uz grčku metodologiju, predstavlja vrijeme, ali vrijeme sretnih trenutaka
Jako volim knjige, a ova mi je najdraža. Dobila sam je dok sam bila u žalosti, a ovdje je jedna glumica pisala o svom mužu, on je isto rano umro i to sve ona opisuje, te žalosti. Znam je napamet, već je potrgana koliko sam je čitala.
Dobila sam Aloa veru na poklon od jedne klijentice i ta Aloa vera već godinama raste, razvija se, buja. Toliko je života u toj jednoj biljci, čak i kad sam maćehinska s njenim uvjetima, selimo se, ona i dalje raste. Za nju nema ne, za nju ima samo da. Ta biljka toliko voli život da kad je gledam, stvarno se osjećam osnaženo.
Ovog medvjedića imam od rođenja. Tata ga je donio u bolnicu kad sam se rodila, tad je medo bio veći od mene. Cijeli život, kad god bih se selila, nosila bi i Bubija tako da je i danas sa mnom, dom je tamo gdje je Bubi. Vjerojatno zato što je to jedino što mi je ostalo kao uspomena na tatu iz mog djetinjstva.
Ovaj prsten podsjeća me na moju mamu, donijela sam ga iz Sirije. Ne mogu bez njega jer mi daje snagu da budem optimistična prema životu.
Ovo je bilježnica koju sam izradila. Zove se "Svemir se igra sa 70 zvjezdica". To je bio poklon mojoj baki za 70. rođendan. Pisala sam joj kao dnevnik, ali ja njoj. Znači, što mi se događa i neke lijepe poruke i to sam sve dala uvezati i jako puno mi to znači. Svaki put kad to čitamo zajedno, plačemo
Nisam donijela ono što sam željela, a to je pletenica koju je moja mama spremila, a to je pletenica od osobe koju smo svi zvali bakica, ona je bila mamina teta. Njene gene mislim da nosim, bila je učiteljica, neudata, dovela je moju mamu sa sela i školovala je jer inače ne bi imala takvu sudbinu. Ona je s nama živjela i to je vjerojatno najvažnija osoba u mom životu iako je umrla kad sam ja išla u četvrti razred osnovne škole. Bila je nevjerojatna, izuzetna osoba koja se usudila biti drukčija. Bila je toliko blaga, nježna i samozatajna, to jedino nemam njeno.Čuvam, iako danas imam dosta toga protiv crkve ovakve kakva je u Hrvatskoj, ipak ne bih nikad nikom dala te krunice koje je ona uvijek u tišini svoje sobe prebirala i molila.
Ovo je spomenar moje bake, mamine mame. To je spomenar iz tridesetih godina prošlog stoljeća kad je ona išla u osnovnu školu, ona je završila zapravo samo četiri razreda. Dio nje je u tome sačuvan, tu je čak i dedin crtež. Ona se kasno za njega udala, ali išla je protiv struje. Naša poveznica je što je ona voljela književnost, voljela je čitati. Moja mama joj je zamjerala što joj nije dala da se školuje, odabrala je stariju sestru tako da je moja mama morala sama zaraditi za knjige. Osim toga to je spomenar iz drugog svjetskog rata, a baki su dvije sestre nestale, bile su odvedene u zgradu muzeja gdje je nekad bio zatvor, a u kojem ja sad radim. To je kao da smo zatvorili neki krug obiteljski iako nismo jer te sestre nikad nismo pronašle.
Ovo je dio privjeska za ključeve koji prikazuje bika s nogometnom loptom. Priča ovog predmeta povezuje meni valjda dvije najvažnije osobe u mom životu ne računajuć obitelj. Povezuje moju najbolju prijateljicu Teu i mog najboljeg prijatelja Gorana od kojih sam dobila taj privjesak. Tea i ja smo taj predmet izvukle kad smo učile za jedan ispit i bilo je jako puno latinskih imena životinja i biljaka i sličnog. Onda smo nazvale taj privjesak bos primigenius fudboliensis koji je postao nakon tog ispita naša osobna amajlija koju dijelimo. Kad god je jedna od nas dvije bila na nekom ispitu, ili imala veliko snimanje ili otvorenje uvijek nosimo bika sa sobom za sreću i da budemo jedna s drugom. Doslovno se nazovemo i uzmemo ga kad nam treba.
Ovo je Schubert, ja sam ga zajedno s djecom uzela prije 10 godina od jedne gospođe bez papira. Od tog trenutka kreće moje osamostaljivanje. Ja sam sa Schubertom krenula u park tri puta dnevno, imala sam pesju ekipu. Iako je meni muž objašnjavao da se sa mnom nitko neće družit jer sam tako komplicirana i stalno cvokoćem. Onda sam tamo našla prijatelje s kojima sam išla na Nove godine, koji su bili 20 godina mlađi od mene. I zapravo je moj Schubert u jednom trenu preuzeo od mene moje alergije i postao jako bolestan pas. Kad bi se osjećao loše s njim sam šetala po Jelenovcu i plakala i njemu pričala što me muči.Kad mu je bilo dosta, kad je napunio 10 godina, uginuo je meni na rukama jer je obavio svoju misiju, ja sam se odselila, rastala i imam sad novog psa iz azila, ali Schubert uvijek ostaje sa mnom.
I baka i mama su bile posebno vezane uz jedan predmet. Baka je imala dva komada. Jedan je dala bratu, a mamino je ostalo uz nju. Jedno je otišlo s njom kad je otišla, a drugo je ostalo meni na sjećanje. To je krunica. Ne zbog toga što je to krunica, to je simbol povjerenja. To je vjera, povezanost. Danas je već pukla ta povezanost po ženskoj liniji, ali kad se moja mama rodila ja sam već bila u njoj, i moja Ana je bila u njoj, i njene cure su bile u njoj. Ja sam uz baku naučila puno, ona me naučila prve korake po prirodi i sve ono što je naučila od svojih predaka po ženskoj liniji. Rekli su mi da sam je idealizirala, ali nisam, bila je posebna.
Dobila sam ovu lutku kad sam imala manje od dvije godine. Najdraža mi je igračka, spavam s njom. Imam puno predmeta za nju, recimo kolica, dudu, nosiljku, kacigu i haljinu koju je naslijedila od mene kad sam ja bila ovako mala bebica kao što je ona sad.
Ovaj džemper je moja baka prije skoro 40 godina ištrikala za moju mamu koja je tada kretala na fakultet. Puno je priče u tome i baš sam emotivna kad mislim na to. Moja baka se puno žrtvovala da moja mama ode na fakultet. Baka nije bila pismena, nije se mogla školovati. Njen tata je odlučio da će se sinovi u toj porodici školovati, moju baku je zapala drugačija uloga, da brine o domaćinstvu. Mislim da nikad nije prešla preko toga da je ostala nepismena, mnogo godina kasnije smo je sestra i ja učile da piše i čita. Dirljivo mi je osoba koja sa svojim rukama nije znala da piše je davala nama ono što je mogla tim rukama. Ovaj džemper je od vune i u nevjerojatno je dobrom stanju. Kad ga nosim svjesna sam koliko je brige, njege i požrtvovnosti u njega utkano.
Kad mi je prijatelj umro, bio je jako mlad. Njegovi nisu imali za spomenik. Napravila sam knjigu s njegovom poezijom, ljudi nisu znali da piše. Tako smo skupili sve novce, on živi dalje u knjizi, a meni je to bio ustvari prvi humanitarni projekt. I ja pišem, izdala sam već dvije knjige, i sad radim na knjizi koja bi osnažila djevojčice. Sve što s knjigom prikupim, doniram. Sad smo skupili 3345 eura za curice, da su išle u školu, da ih nisu oženili. Knjiga mi predstavlja alkemiju ljubavi. Ona sve loše pretvara u dobro. Ma, za mene je cijeli život jedna velika Škola Ljubavi. Svi smo tu došli napredovati u Ljubavi. Neki ponavljaju prvi razred cijeli život. Mogu biti i direktori, pa što će s time ako su nesretni? Gdje se vidim za 10 godina? U duševnoj krajini proljeća, radosnoj, u svojim korijenima duboko, zagrljena milinom i mirom. Tako će i djeca krenuti u život s višlje stepenice, dignuti kolektivnu vibraciju. To će na kraju odrediti sudbinu svijeta
Ovo je mali pješčani sat koji odbrojava točno tri minute. Inače se koristi da bi znali koliko točno trebate četkati zube. Izabrala sam taj predmet jer materijalizira prolazak vremena na jedan poetičan način. Ali imam i jednu neobičnu priču vezanu uz moju baku i taj predmet. Moja baka je umrla prošle godine s 95 i pol godina. Imale smo kompleksan odnos, to je ta dalmatinska, otočka krv, uvijek je bila stroga, nedostupna, pomalo hladna. Ali ono što je zanimljivo, kad u životu dobijete dovoljno vremena, ljudi se zaista i mijenjaju. Moja baka je nakon devedesete godine omekšala i nas dvije smo se sprijateljile. Zadnjih pet godina njezinog života smo se baš družile, intimno smo se povezale. Znali smo da će umrijeti, da se organizam gasi i tu večer kad je ona umirala, ja sam bila doma, prala sam zube i okrenula sam sat. I to što se dogodilo na razini neke bizarnosti i nevjerojatnosti, taj sat je stao na pola. To je za mene jedno mistično iskustvo, nisam vjernica, nisam ni neki mistik, ali to je jedna razina slučajnosti za koju se ja u nekim svojim razmišljanjima o životu usudim pomisliti da nije samo slučajnost.
Izabrala sam ove naušnice jer ih je baka poklonila mojoj mami kad sam se ja rodila i uvijek sam s njima imala jako blizak odnos. Obožavala sam baku, baka je bila takva kraljica. Moja baka je živjela u Karlovcu i to su bili najbolji vikendi, kad smo išli u Karlovac. Nono je bio matematičar i zbog njega me počela zanimati matematika. Izabrala sam i zbog mame ovaj predmet jer je i ona bila jako povezana s njima, puno su joj značili. Tih naušnica sam se odmah sjetila, u njima je puno uspomena.
Moja kćer i ja ne znam da li smo slične, ona je jako tatina cura. Uglavnom kad zove, zove tatu i na to se ja jako ljutim. S tatom priča o nogometu, i to lijepo dugo pričaju. Sa mnom bi mogla o muzici, ali tata je tata. Iako ja nju smatram da je moja cura.
Moja mama je potvrdu dobila kad je došla iz Slavonije u Zagreb. Jednom zgodom je netko bio u našoj kući i ja sam prvi put vidjela da je ona kad je došla u Zagreb trebala imati dozvolu boravka u gradu.
Odlučila sam se za ovaj predmet jer volim kamenje. Volim stijene, volim planinarenje. To je određena simbolika prirode, to je poveznica koju imam sa svojom majkom i sa svojim djetetom.Ono što volimb na kamenju je njihov oblik, gotovo svaki koji sam donijela s putovanja ili našla na ulici ima nekakav oblik. Imam kao mali oltarić na kojem se nalazi neko posebno kamenje. Uz to kamenje imam i drvo ili list, sve što je vezano uz prirodu.
Krpica mi je mekana i volim je čuvati. Mama mi je dala tu krpicu kad sam bila beba. Spavam s njom i odvojim se od nje samo kad se nečeg igram.
Ovo su moje obiteljske fotografije, ovdje sam ja kao mala. Moj tata je fotograf pa ih imam dosta. Čuvam ih i drage su mi jer me podsjećaju na trenutke kad smo svi bili sretni. Iznenadilo me kad sam pogledala probrane fotografije jer su sve s ljetovanja na Braču na koji od kad su mi nono i nona umrli rijetko idemo. Vjerojatno su nesvjesno izabrane zbog osjećaja nostalgije za vremenom kad smo svi bili tamo i nekog unutarnjeg mira na koji me svaki put podsjećaju ove fotografije.
Kad uzmem ovaj šal koji je moja mama svojim rukama plela, ja osjećam nju i tu toplinu koju samo majka može dati. Ovaj šal ne da mi je dragocjen nego isijava njenu toplinu, ono što mi je ponekad jako potrebno.
Ovo sam dobila za vjenčani dar od mojih prijatelja iz ureda prije 65 godina. To je čisti unikat i to su prve keramičke stvari koje su ušle u našu zemlju. Uvijek ga čuvam da se ne bi potrgao, baš sam vezana za to. Više ne koristim, čuvam ga za uspomenu. Prije je to bilo važno, kava se uvijek servirala u servisu. Danas toga više nema.
Ovog zeca sam dobila od tate kad se vratio s puta i od tad spavam s njim. Ne razdvajamo se puno, kad učim čitati, čitam njemu.
Dildo je jedan prirodan slijed onoga čime se bavim, ne samo zato što smatram da su žene za sreću potrebne same sebi. I u tom seksualnom pogledu smatram da žena koja je dovoljna sama sebi može biti zadovoljna i u kontekstu seksa s muškarcem, da nam i masturbacija i seks podjednako trebaju i zato je dildo tu kao jedan simbol ženske samostalnosti kako bi se žena samostalna lakše mogla predati nekom muškarcu i tjelesno i emotivno ako to poželi i pod uvjetom da nakon seksa dildo uvijek ostane dignut.
Ona je samo tri dana bila u šinteraju, ja sam dobila fotku i nisam mogla prestat gledat u nju. Kad sam svojoj baki koja ne voli pse pokazala fotku znala sam da je to to, da sam već donijela odluku. Ona je bila plaha, sterilizirana, u šavovima. Ja nisam znala ni što jedu psi, ali dovela sam je doma. Otišle smo na livadu, ja sam joj rekla, gle stara, kužim da možda želiš pobjeć, ali ja te ne bi vezala i ono pliz da se slušamo i da budemo dobre. I tako je počelo, idemo zajedno na posao, idemo zajedno u šetnje, jako smo sretne i jako se volimo.
Ovo je biserna ogrlica koju sam kupila kad mi je umrla prijateljica. Kad je moja Mirjana umrla gledala sam tu jednu lijepu ogrlicu u jednom dućanu u Ilici, bila mi je prekrasna. Ali govorila sam si, ne treba mi, košta, ima puno važnijih stvari koje si trebam priuštiti... Kad je ona umrla, otišla sam i iz tih stopa kupila tu ogrlicu. Mislim da kad netko umre da njihova ljubav ostane sa nama, a kad stavim tu ogrlicu onda imam dojam da me još više grli. Ta ogrlica nije samo podsjetnik na njenu ljubav nego i na to da
je važno staviti sebe na prvo mjesto.